Astor je naš djedica od 12 godina koji je 5 godina svog života proveo na lancu, a ostatak života od 7 godina u skloništu.

Ne znamo kakav je bio prvi dio života našeg Astora, ali sigurno se ničeg dobrog ne sjeća iz tog perioda. Uvijek smo ga opisivali kao pomalo specifičnog, jer nije volio dodire, nismo ga mogli staviti na lajnu, i nekako nije dao do sebe .. U posljednjh godinu dana Astor nam se opustio, mogli bi reći i podjetinjio i odlučio nadoknaditi sve sve one godine od prije. Počeo se igrati s našim dečkima, može ga se milovati, obožava loptice, a i na lajni hoda kao profić.

Iako više ne čuje najbolje, ne vidi najbolje, a i njuh ga malo zeza, nema te grice koju neće pronaći u ruci i skakati u zrak za njom :)

Naravno, voli i puno spavati..

E sad pazite ovo! Astor nam je dobio priliku života i otišao u privremeni dom! Privremeni je, ali nama je to ravno čudu, jer smo uvijek nekako mislili da će Astor zauvijek ostati naš, iako smo se potajno nadali da će ipak nekome negdje srce zakucati za njega. I desilo se! Astor je sad dobio samo svoj mekani krevetić, otkrio je onaj taman ispred peći i za početak se ne može naspavati. Ipak konačno u miru može drijemati, bez da osjeća kako se tlo pod njim drma od laveža svih pasa u skloništu :)

Vidimo ga ovako bezbrižnog i nasmijanog i srca nam drhte od radosti.. :)

Beskrajnoo zahvaljujemo teti T. koja je nosila Astora u svojim mislima i trudila se pronaći rješenje za njega. Hvala i teti G. koja je omogućila da Astor konačno počne živjeti pravi život, bez lanca, bez ograda, bez straha i opreza. Nemamo riječi kojima bi mogli dovoljno zahvaliti za ovu priliku koju je dobio.. 

Astore dragi, legendo naša, zaboravi nas brzo i uživaj u svakom trenutku svog novog života! Budi nam zdrav i sretan i nek te ljubav zaogrne i nadoknadi sve one godine kad je nisi osjećao. :)

A da si bio naša legenda, bio si, i ostat ćeš :)