Prijatelju, ispričaj moju priču

/Prijatelju, ispričaj moju priču
Prijatelju, ispričaj moju priču 2016-10-17T10:22:13+00:00

Priče o životinjama kao svjesnim i osjećajnim bićima koja su oplemenila ljude bit će objavljene u knjizi. Čakovečko sklonište za životinje i udruga Prijatelji životinja, pokrenuli su novi projekt pod nazivom ‘Prijatelju, ispričaj moju priču’. Projekt je nadahnula dirljiva priča udomiteljice starijega psa Tysona, čija je prisutnost ostavila neizbrisiv trag u životu cijele njene obitelji.

Mnogi ljudi doživjeli su susret ili suživot s mačkama, psima, sovama, dupinima, kravama ili nekim drugim životinjama, koje su im donijele i radost i tugu te promijenile pogled na druga bića koja osjećaju svijet oko sebe i imaju emocije, baš kao i ljudi. Mnogima su informacije o životinjama i stavljanje u njihov položaj potaknule promjenu njihovog života. Stoga se pozivaju svi zainteresirani pojedinci da do kraja ožujka 2015. pošalju priču o svojem putu prema životinjama ili svojem životinjskome prijatelju koji im je oplemenio život, iscijelio ih i učinio ih boljom osobom.

Cilj projekta je objaviti najbolje prispjele priče u knjizi zbirke priča kojom će se potaknuti čitatelje da kroz osobna iskustva autora razmišljaju o vlastitom odnosu prema životinjama, o tome da su životinje svjesna i osjećajna bića i, jednako kao i ljudi, vole slobodu te se raduju ljubavi, nježnosti, igri i životu.

Naglasak je i na tome da se kroz priče budući čitatelji ujedno educiraju i potaknu na pozitivnu promjenu opisom aktivnosti u zaštiti prava životinja, tako da se na primjer, ne nosi krzno, da se kupuju proizvodi koji nisu testirani na životinjama, da se ne posjećuju zoološki vrtovi ili navođenjem povoda i razloga za prelazak na vegetarijansku, odnosno vegansku prehranu.

Sva dobit od prodaje zbirke priča bit će usmjerena čakovečkom skloništu za životinje i udruzi Prijatelji životinja. Svojom pričom svatko tko je napiše i pošalje može izravno pomoći životinjama.

Ovim povodom Prijatelji životinja preveli su i objavili na svojoj web-stranici Deklaraciju o svjesnosti iz Cambridgea, koju su prošle godine potpisali vodeći kognitivni i računalni neuroznanstvenici, neuroanatomi, neurofarmakolozi i neurofiziolozi na Sveučilištu Cambridge. Ovaj dokument najnovija je potvrda činjenice koju poznaje svatko tko je imao doticaja sa životinjama – da životinje poput sisavaca i ptica i mnoga druga stvorenja imaju iste neurološke supstrate koji stvaraju svijest kao i ljudi.

Deklaracija o svjesnosti, više informacija o projektu objave priča o životinjama te upute za prijavu nalaze se na www.prijatelji-zivotinja.hr.

Pošalji priču

Vaše priče očekujemo do kraja ožujka 2015. A sada pročitajte priču koja je nadahnula cijeli projekt – priča je to o našem Tysonu…

Oproštaj kao dar

Još se i danas pitam što me natjeralo onog dana da odem na internet i pročitam članak o čakovečkom skloništu i njihovom programu kumstva za životinje o kojima brinu. Uvijek sam izbjegavala pogledati te i takve web stranice, a pogotovo one na kojima su oglašeni psi koji traže novi dom. No, nešto me je vuklo i onda sam ugledala njega. Bio je to jedan stari pas koji je izgledao kao da čeka smrt. Fotografija koju sam vidjela duboko me je dirnula u srce. A ono što je bilo apsolutno nevjerojatno jest činjenica da je izgledao kao moj prvi pas Zaphod neposredno prije nego što smo ga morali eutanizirati prije točno 12 godina.

Zaphod je bio moj heroj, moj uzor,moj zaštitnik. Kad ga se danas sjetim, ne mogu zamisliti kako sam uopće uspjela živjeti bez njega. Uvijek me štitio, putovao sa mnom, u automobilu i na motoru, jako me volio i uvijek je bio kraj mene. Živio je sa mnom već 9 godina kad se moja obitelj proširila rođenjem moje djece. I to je savršeno prihvatio i savladao bez ijedne greške. Bio je drag, pazio je na sve, a najveće mu je veselje bilo kad bi nekog muškarca ugrizao za nogu. Ni danas ne znam zašto je to činio, ali se sjećam njegovog cerekavog osmijeha i radosti kad bi tako gricnuo nekog, a ovaj bi problijedio od straha.

I onda sam ugledala njegovu/Tysonovu fotku… dvanaest godina poslije. Moj um je zaposjela samo jedna misao – on ne smije umrijeti u skloništu.

Tyson je bio na fotografiji koja je za mene bila čisto oličenje bijede. Opis je bio otprilike ovakav: više od deset godina star pas, živi u skloništu za životinje u kojeg ja je dovezao bivši skrbnik jer mu je dosadio. Tražili su kuma ili kumu za njega kako bi mu olakšali zadnje dane i koliko toliko poboljšali uvjete života u skloništu.

A kako je izgledao, bilo je očito da kraj nije bio daleko. Na fotografiji vidjeh starog belgijskog ovčara čiju glavu podupire nečija ruka, noge drhtavo stoje, kičma mu je savijena, a rep podvijen.

Ali, on se smijao. On se smijao. Poput mog starog Zaphoda. Postoje psi koji se smiju… moj Zaphod je imao najljepši osmijeh na svijetu pogotovo nakon vragolije ugriza za nogu nekog muškarca.

Nije Tyson sa tim svojim osmijehom bio sličan samo mojem Zaphodu nego i Fuchuru, zmaju sreće iz filma “Beskrajna priča”. Jedino što je bio manji i niži..Ali osmijeh je bio isti.

“On ne smije tamo umrijeti”, bila je moja prva i jedina misao. Ugasila sam računalo i pokušala više ne misliti na njega, ali nije išlo. Nisam mogla. Ponovo sam uključila računalo i ne znam koliko sam vremena gledala njegovu fotografiju.

Istovremeno su mi se mislima redale slike mojeg zadnjeg psa kojeg sam njegovala. Ne, tako nešto ne mogu si priuštiti nikad više. Nemam snage još jednom prolaziti kroz sve boli odlaska i opraštanja. Jedan takav dovoljan je za cijeli život. Morala sam misliti i na moju kujicu Adru… istina je da je ponekad zločesta, krade sve sa stola i iz smeća, ali je pravi dragulj. Udomila sam ju iz Španjolske kad je imala dvije godine. Mješanka je belgijskog ovčara i mastin epanjola. Izgleda kao kangal i kad bih s njom išla na tržnicu, uvijek je privlačila poglede Turaka.

Nešto je bilo posebno u njoj jer su muškarci uvijek sjali u licu milujući je. Njoj se to svidjelo iako je tu i tamo nekog znala i gricnuti. Obraćali su joj se kao malom djetetu i tek sam godinama poslije shvatila da su je smatrali Baby-Kangalom i naravno nisu mi vjerovali da ona to nije. Mnogi “poznavatelji pasa” su je se bojali i nisu mogli shvatiti da se jedan Kangal igra s njihovim psima i da je tako dobre naravi. Svaki put su mislili da će njihov pas biti pojeden. No, Adra je bila i više nego dobra, uvijek ljubazna. Jedino nije voljela zločeste ljude i njih je jako dobro znala odmah prepoznati. Bili su to oni koji bi udarali svoju djecu ili šutali pse. Tada bi poludjela i pokazala im svu svoju oštrinu. Bio je dovoljan samo pogled i pomalo iskeženi zubi.

Tyson je ličio na Adru kao da su si brat i sestra.

Ispričala sam svojoj prijateljici o njemu, a njezin suprug samo je komentirao: “Star je i jadan… ako već želiš psa, u redu, udomi nekog, ali ne njega, ne isplati se, on će ionako ubrzo umrijeti.” Pokušavao me prizvati pameti, ali učinio je upravo suprotno. Utvrdio me u želji da udomim Tysona. Znala sam da želim ispratiti tog psa na njegov put iza duge, željela sam da umre u miru, a ostatak svog života da provede u blagostanju okružen ljubavlju.

Nazvala sam sklonište. Ne znam što su mislili kad sam im rekla da želim udomiti Tysona. Živjela sam sama nakon razvoda sa svoje dvoje djece, nisam bila usamljena, ali je moje srce na neki način vapilo za iscjeljenjem.

Mjesec dana poslije je stigao. Svi su moji prijatelji mislili da sam ćaknuta. Pripremila sam kavu za žene koje su ga dovezle. I,onda su stigli. Pozvali su Tysona da izađe i kao što to obično bude sa mnom, sve je bilo u redu. Nije bilo previše osjećaja, dobro je prošao i prvi kontakt s Adrom. Nakon kratkog druženja krenuli smo kući. Sve je odjednom postalo dio moje stvarnosti, pas je bio moja nova stvarnost, bio je tu i ležao je u mom autu na putu kući. Sve misli i svi osjećaji su se rasplinuli. Nije bilo ničeg samo je moj razum pokušavao mi nametnuti osjećaj krivnje. Pitala sam što će biti ako pustim pse van. Bilo me strah. Hoće li me Tyson ugristi? Adra je kao uvijek ležala na zadnjem sjedalu, a Tyson na podu ispod nje. Okrenula sam se i pružila ruku Tysonu, a on je spustio svoju njuškicu na moj dlan. I tako je cijelih nekoliko stotina kilometara njegova njuška bila na mojem dlanu.

Tysona više nema. Mrtav je. Sada, nakon deset mjeseci provedenih u mojem domu, Tyson je mrtav. Prije osamnaest sati morali smo ga eutanizirati. Imao je veliki tumor na slezeni koji je iznenada pukao. Sve je išlo brzo, prebrzo. Nije imao bolova, nije bilo patnje, samo je njegov pogled govorio da je došlo vrijeme za odlazak.

Srce vidi, duša smiruje, ego vrišti, a razum propituje…Srce osjeća Tysonovu ljubav, duša zna da je vrijeme za odlazak, ego plače i vrišti u strahu od bola i gubitka, a razum kaže da hitno trebamo kod veterinara. Posljednji put.

Nakon devetnaest sati iza njegove smrti otvaram Tysonov poklon… došao si u moj život, poklonio mi svoje srce i tako iscijelio moje, moja je duša opet sretna, a razum i ego mirni. To je tvoj veliki dar meni. Tako nešto ne može se ni kupiti ni platiti. I zato sretno putuj moj Tysone.

PS. Jednom ću ispričati svima o tvojem thai chiju u vrtu, tvojoj intuiciji, tvojoj spremnosti da se prilagodiš, kako nisi imao namjeru prožderati moje susjede kad sam se rukovala s njima ono jednom, sjećaš se, i ispričat ću svima o tvom osmijehu koji je pomalo ličio na cerekanje.

Ćao moj mali Zmaju sreće.