|
Tyson je belgijski ovčar star deset godina. Sada živi u
Njemačkoj sa svojom prijateljicom starom 8 godina. Kad ih pogledate na
fotografiji, rekli biste pa oni su kao brat i sestra, ovdje oduvijek. No
Tysonova priča nije bila tako sretna od početka.
Prije pet godina, njegovi su ga se dotadašnji ljudski
prijatelji zasitili i odlučili napustiti ga. Imao je tek toliko sreće da ga
nisu izbacili na ulicu ili ga ostavili vezanog za drvo u šumi kao što to već
ljudi rade nego su ga dovezli u čakovečko sklonište za napuštene životinje
Udruge Prijatelji. U njemu je proveo dugih pet godina. Iako po duši dobar i
miran pas, u Taysonovim očima se sve više i više gasila iskra nade i života da
će i njega netko izabrati u skloništu kraj svih tih mlađih i zgodnijih pasa. Nije
se žalio, bio je sretan i s malo pažnje i češkanja po leđima što je jako volio,
a svoje je dane provodio s malom Šiškom, svojom prijateljicom.
No, napori volontera udruge da Tysonu nađu dom nisu
prestajali. Znali su da negdje sigurno postoji netko tko će ga voljeti i s kim
će u miru provesti svoje posljednje dane, pod suncem, mjesecom, zvijezdama i na
zelenoj travi koju je tolio volio.
Tysona je silno zavoljela i voditeljica njemačke udruge za
zaštitu životinja Tierwald gospođa Kathi Krebs koja čakovečkom skloništu za
napuštene životinje već više godina jako puno pomaže i zavjetovala se u sebi da
će mu pronaći novi dom.
Tako je i bilo i ovog je proljeća Tyson otputovao u svoj
novi dom. Svima nam je bilo teško jer smo voljeli tu iznimnu pseću dušu, tu
hrabrost da izdrži, taj mir kojim je zračio, te oči koje su u sebi vješto
skrivale svu bol i tugu psećeg života. Ali znali smo da ide provesti svoju
starost na dostojanstven način. Kad je došao trenutak opraštanja, kad je došao
trenutak Tysonovog puta u novi život, on je bio toliko sretan, ona ugašena
iskra u njegovim očima se upalila silnim sjajem, veselo je mahao repom i nećete
vjerovati, Tyson se smijao. Znao je da ne ide u šetnju do obližnjeg parka ili
kod veterinara, znao je da više nitko neće stati ispred njegovog boksa u
skloništu i reći: "On je prestar, njega bi trebalo eutanizirati.",
što bi ponovo i ponovo rastužilo volontere koji su brinuli o njemu i koji se
svim silama (dosad uspješno) trude da eutanazije u skloništu nema i da svaki
pas i maca imaju mogućnost kad tad dobiti svoj dom, svoje mjesto pod suncem.
Svaki je život vrijedan življenja i svako živo biće, bilo
ono ljudsko ili ne-ljudsko ima jednako pravo na život do prirodnog kraja svojih
dana.
I tako smo stisnutog srca, sa suzama u očima, ispraćali
svojeg prijatelja a opet sretni u dubini duše što je još jedno napušteno biće
našlo svoj novi dom. I dobili novi podstrek da istrajemo u svojem aktivizmu
protiv napuštanja životinja sve dok i posljednje sklonište za životinje ne bude
prazno, a ljudska svijest toliko razvijena da shvati da su životinje osjećajna
i svjesna bića koja kao i ljudi osjećaju tugu, bol, patnju, radost, veselje i
sreću u mnogim životnim trenucima.
Samo s tom spoznajom ovaj svijet ima šanse postati mjesto na
kojem više neće biti patnje niti za jedno živo biće.
Hvala ti Tysone na svemu što si s nama dijelio i budi
sretan. 
Više fotografija pronađite na sljedećem linku. |
